Bez reforme sindikata nema napretka na tržištu rada


Glavni problem uspavanog tržišta rada nije država, nego letargično sindikalno vodstvo koje svojim članovima ne daje ništa osim medijske halabuke koja ispraznim frazama para uši kao kakva dosadna kreštava papiga.

Sinidikati se danas bave isključivo negativnom propagandom. Zapitajmo se kada smo zadnji puta čuli za hvalevrijedan sindikalni projekt na nacionalnoj razini. Sindikati izostatkom projekata i pozitivne prakse rasipaju novac od članarina i drugih dotacija iz kojih se financiraju – uprazno i besmisleno.

U vremenu kada potpredsjednica Vlade Milanka Opačić govori o informatičkoj nepismenosti državnih službenika (vidi blog tekst), državni službenici se sigurno pitaju što će biti s njihovim radnim mjestima. Ta, danas je svakome jasno da informatički nepismena osoba nema što raditi u državnoj upravi! Poneki službenik koji je i član sindikata bi  mogao pitati bih svog sindikalnog predstavnika da mu pomogne informatički se opismeniti kako bi si povećao šansu da ne dobije otkaz – upravo je uloga sindikata da štiti radnika i u ovom slučaju radnik bi zahtjevao da mi sindikat pomogne. Što bi sindikat mogao reći? Apsolutno ništa! Pogotovo ne na nacionalnoj razini.

Deplasirano je i licemjerno kreštati o pravima iz kolektivnih ugovora koji guše hrvatskog gospodarstvo bez da se ponudi ikakva alternativa ili pomoć. To je danas svima jasno. To je i ministar Linić potvrdio u proračunu za 2012 godinu. Od pitanja koja su od velikog nacionalnog interesa, politika uglavnom odlučuje partnerstvom u konsenzusu i dominirajuće političke opcije i opozicije. Tržište rada neosporno jest pitanje od velikog nacionalnog interesa. Međutim sindikati ne žele biti partneri u konsenzusu sa poslodavcima i državom, nego bježe u brlog opozicijske letargije.

Što su to sindikati za svoje članove učinili da povećaju njihove šanse za zapošljavanje, a što su učinili da povećaju njihovu informatičku pismenost ili na drugi način podignu razinu njihovih općih kompetencija i konkurentnosti na tržištu rada? Gotovo ništa (uz rijetke iznimke). Glavno je pitanje zbog čega su sindikati tako pasivno-agrasivni? Čini se da je to iz razloga koji se može sažeti u izreku panem et circenses. Jednostavnije je kreštati o tome kako je država glavni krivac za stanje u državi, nego se primiti posla i pomoći radnicima konkretnim projektima.

Uloga sinidkata u stanju gospodarske krize doista jest da se brine o pravima radnika. Koji god da to radnici jesu, kakvi god da jesu i gdje god da jesu, sindikati se o njima moraju brinuti. Međutim, od graktanja i kreštanja nema ništa. Treba nešto konkretno učiniti. To se danas polako i potvrđuje. Svima je, pa čak i okorjelim sinikalistima, jasno da će kad-tad morati pljuštati otkazi iz javnih službi i državnih poduzeća. Što su sindikati za te radnike učinili? Kako ih pripremaju za neizbježnu sudbinu? Nikako! Teško će se pokazati da nude projekte svojim članovima, da aktivno djeluju na povećanju konkurentnosti. Domet aktivnosti su izleti i sindikalna purica. Zar hrvatski radnici doista moraju pristati na takav jeftini populizam hrvatskih sindikata? Koješta.

Ne može se vidjeti da postoji nacionalni sindikalni konsenzus uobličen u projekte povećanja konkurentnosti i produktivnosti rada i borbe za prava radnika pozitivnom praksom. Sindikatima je glavna isprika da su za kršenja prava radnika krivi zli poslodavci i bolesna država. Bilo bi dobro da se pogledaju u ogledalo i zapitaju što su oni učinili za radnike. Odgovor je jasan: sjedili su u odborima i bulaznili po televiziji nižući demagoške sindikalne parole koje su kompetitivnim gospodarstvima davno izumrle. Sindikalno vodstvo nikakvom pozitivnom praksom nije pokazalo da je partner poslodavcima ili partner državi – upravo time su iznevjerili svoje članstvo. Zar je sindikatima uzor Grčka? Upravo u takvom stanju završi zemlja koja ima prevelika radnička prava koja na kontrapoziciji nemaju dovoljnu proizvodnju dodane vrijednosti. Isto je i u Hrvatskoj, samo u nešto manjoj mjeri. Na pokušaj svake konsolidacije državne blagajne kroz smanjenje prava sindikati reže kao bjesni psi bez da su ponudili išta osim podvijenog repa kada voda dođe do grla.

Sindikalisti, u izostanku pozitivne prakse i projekata koji bi doista mogli pomoći radnicima, doista nemaju druge nego lajati na mjesec oko kojeg obitiraju zli poslodavci i bolesna država, zastupajući ispraznu ideju da je poslodavcima cilj zgaziti radnika i državi da ne čini ništa nego miruje i isplaćuje regrese. To su jeftini trikovi – svakom je poslodavcu u cilju imati čim kompetentijeg, zadovoljnijeg i produktivnijeg radnika jer zbog toga stvara veću dobit, a državi je u interesu zapošljavanje jer se time puni državna blagajna. To je prava istina i upravo toj istini sindikati trebaju pogledati u oči. Neosporno je da ima iznimaka i kršenja radničkih prava – tu i sindikati i država moraju reagirati i zastupati radnike. Međutim, to niti može, niti smije biti sve što sindikati čine.

Sindikati su razočarali svoje članove (i sve radnike u Hrvatskoj) jer za njih nisu učinili ništa. Upravo zbog toga je potrebna korjenita reforma cjelokupnog sindikalnog sustava. Sindikati trebaju i državi i radnicima i poslodavcima. Međutim, ne ovakvi sindikati. Bez toga nema napretka na tržištu rada.

Advertisements

No comments yet... Be the first to leave a reply!

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: