Carinjenje pošiljaka: Moramo li zbog vlastitog neznanja biti nezadovoljni kupovinom na stranim web shopovima?


Kupci koji proizvode nabavljaju u stranim web shopovima, nerjetko se neugodno iznenade kada čuju da u Hrvatskoj moraju platiti i neke dodatne troškove uz samu cijenu prozvoda koja je navedena na web shopu. Za ta neugodna iznenađenja odgovorni su sami potrošači jer, u pravilu, ne poznaju carinske propise – takvo neznanje ih košta jer moraju platiti razne troškove kojih nisu niti svjesni, a koje inače plaćaju svi.

U razgovornom jeziku po pojmom špediter se podrazumjevaju ili kompanije koje se bave carinjenjem ili osobe koje rade na najrazličitijim poslovima carinjenja u takvim kompanijama. Ako se govori o kompaniji, onda treba uzeti u obzir da špediter ne mora ujedno biti i prijevoznik pošiljke. Međutim, kako prilikom kupnje putem interneta u inozemstvu, kupci pošiljke uglavnom primaju pošiljke putem kurirskih službi ili pošte, kuriske službe ili pošte su i prijevoznici i špediteri – dakle one se bave prijevozom pošiljaka (dostavom) te pružaju usluge carinjenja pošiljaka. Kurirske službe koje se bave međunarodnim prijevozom pružaju i usluge carinjenja upravo iz razloga kako bi primatelji i pošiljatelji pošiljaka mogli na jednom mjestu obaviti sve poslove prilikom primanja pošiljaka iz inozemstva ili slanja pošiljaka u inozemstvo.

Koja je uloga špeditera?

Glavni zadatak špeditera tijekom uvoza pošiljaka jest da se pobrine da se pošiljka ocarini (ukoliko se mora ocariniti). Koliko god to trivijano izgledalo, sami postupak carinjenja je složen, a špediter u ime uvoznika (u ovom slučaju kupac robe) u tom složenom postupku pred državom (Carinskom upravom) zastupa uvoznika te njegovu pošiljku provodi kroz postupak carinjenja. Postupak carinjenja se može činiti dugotrajnim i skupim, a to proizlazi iz to što su zakoni koji to reguliraju izrazito kompleksni (Carinski zakon, Uredba o provedbi Carinskog zakona, brojni pravilnici, mišljenja, odluke…). Zbog te pravne složenosti carinskih propisa i zbog činjenice da u carinskom postupku špediteri zastupaju uvoznike/izvoznike (uglavnom kupce ili prodavatelje robe) pred državom, špediteri su i kazneno i materijalno odgovorni za provođenje carinskog postupka.

Rigorozni carinski propisi i odgovornost koju je špediterima nametnula država nerjetko je u konfliktu s informiranošću potrošača. Zbog toga se privatnim osobama, koje su kupile nešto putem interneta, nerjetko čini da je taj postupak bespotrebno kompliciran i skup, a korisnici su nerjetko nezadovoljni i zbog “dodatnih” troškova se često osjećaju prevareno i opljačkano. Takav osjećaj prijevare i pljačke proizlazi iz neinformiranosti potrošača koja za sobom povlači direktne dodatne troškove.

Međutim, činjenica je da je carinski postupak u cijelom svijetu izrazito kompliciran i da se ulavnom svugdje provodi na temelju istih načela (kao i u Hrvatskoj). Točno je da takve carinske fromalnosti opterećuju i privatne kupce i gospodarstvenike – primjera radi, upravo zbog toga jedna od najvećih pogodnosti članstva u Europskoj uniji i jest činjenica da se EU u carinskom smislu ponaša kao “jedna država” (često se može čuti i izraz “carinska unija”), pa potrošači iz EU najčešće nisu opterećeni gotovo nikakvim carinskim formalnostima kada kupuju i prodaju robu od prodavatelja iz EU.

Čak i ulaskom Hrvatske u EU neće nestati sve carinske formalnosti. I dalje će postojati carinske formalnosti sa zemljama izvan EU (poput SAD-a, Kine i sličnih zemalja), a carinski postupak će uglavnom biti jednak ovome koji se provodi sada (uz neke modifikacije koje će se tek dogoditi). Upravo zbog toga, svakome tko kupuje nešto putem interneta je pametnije da se upozna barem s osnovnim pravilima vanjske trgovine i carinskog sustava, kako prilikom kupnje putem interneta ne bi bilo neugodnih iznenađenja.

Što nam govori Carinska uprava?

Svaka se osoba nužno mora prilagoditi pravilima ponašanja u carinskom postupku kako bi izbjega bilo kakva neugodna iznenađenja, komplikacije u provođenju carinskog postupka  i nepredviđene “dodatne troškove”. Ukoliko se neka osoba ne upozna s tim pravilima, to šteti isključivo toj osobi (ignorantia iuris nocet ili ignorantia legis non excusat – npoznavanje zakona šteti, odnosno nepoznavanje zakona ne opravdava).

Upravo na te zakone i dodatne troškove upozorava i Carinska uprava na svom webu www.carina.hr gdje je navedeno i posebno upozorenje koje glasi:

Savjetuje se građanima da se prije naručivanja robe  iz inozemstva uz korištenje različitih web servisa, cjelovito i iscrpno  informiraju o uvjetima pružanja usluga prijevoza, dopreme i posredovanja u  carinjenju takve robe i poglavito cijenama pružanja takvih usluga, kod  kompanija putem koje će roba biti dostavljena.

Detalje vezane za primanje pošiljaka putem pošte i kurirskih službi moguće je pronaći ovdje.

Većina nezadovoljstva koje proizlazi iz postupka carinjenja proizlazi upravo tih “dodatnih troškova”, odnosno iz pitanja je li fizička osoba dužna za uvoz angažirati špeditera. Na to postoji jasan i nedvosmislen odgovor: Fizička osoba nije dužna angažirati špeditera i pošiljku koja joj je stigla iz inozemstva može kroz postupak carinjenja provesti samostalno. Međutim, nije to tako jednostavno. Potrebno je uzeti u obzir i drugo upozorenje/savjet carinske uprave na tu temu:

Fizička osoba može, ukoliko podnosi i robu, podnijeti carinsku deklaraciju,  isključivo ako je podnosi u svoje ime i za svoj račun, a radi se o izvozu ili  uvozu robe nekomercijalne naravi za osobne potrebe odnosne fizičke osobe. Iako  se u pravilu fizičke osobe pojavljuju kao deklaranti u putničkom prometu kada  usmeno deklariraju robu koju unose ili iznose, nema zapreka da, ukoliko poznaju carinske isprave, i pravila  popunjavanja, podnesu pisanu carinsku deklaraciju radi carinjenja robe  nekomercijalne naravi.

No, Carinska uprava upozorava kako je podnošenje carinske deklaracije iznimno složeno te uključuje poznavanje kompleksnih propisa, a ujedno podrazumijeva i odgovornost  deklaranta, tj. osobe koja podnosi JCD (jedinstvenu carinsku deklaraciju), za točnost i istinitost svih podataka,  pa tako i ispravno navedenu tarifnu oznaku za odnosnu robu, carinsku  vrijednost, obračun carine i PDV-a, itd., odnosno netočno deklariranje povlači  prekršajnu odgovornost.

Može li baš svatko biti špediter ili deklarant?

Upravo zbog složenosti popunjavanja JCD-a (jedinistvene carinske deklaracije), malo je vjerojatno da osoba koja nema položen carinski ispit i kojoj nije posao da popunjava carinske deklaracije moći točno i ispravno popuniti carinsku deklaraciju (popunjavanje carinske deklaracije se naziva deklariranje robe, a osoba koja popunjava deklaraciju se naziva deklarant). Ukoliko fizička osoba odluči biti deklarant za pošiljku koju je kupila putem interenta, tada ujedno i odgovara za sve rizike koje popunjavanje deklaracije nosi (a to osim kompliciranog svrstavanja robe u carinske tarife uključuje i obračun carinske vrijednosti, iznosa carine, PDV-a, trošarina i sl…) odgovara za sve pogreške koje tom prilikom učini i to najčešće prekršajno. Kazne za ovakve prekršaje su izrazito velike. Fizičke osobe koje kupuju putem interneta si moraju odgovoriti na tri glavna pitanja:

  • znaju li u potpunosti ispravno i točno deklarirati robu koju su kupili, zatim
  • jesu li voljni riskirati eventualne kazne ukoliko robu pogrešno deklariraju i
  • koliko im je vremena potrebno da deklariraju robu

Svatko tko kupuje robu putem interneta mora moći dati odgovor na ta pitanja i odlučiti želi li taj postupak napraviti samostalno ili želi angažirati špeditera da to sve napravi umjesto njega i preuzme rizik od kazni za nepravilno deklariranje robe. Naravno, za usluge koje pruža špediter potrebno je nešto i izdvojiti iz novčanika i platiti carinsko posredovanje i slične usluge.

Upravo iz banaliziranja uloge i znanja špeditera dolazi i zbog najvećeg nezadovoljstva kod fizičkih osoba – u slučajevima kada prilikom kupnje nekih proizvoda na stranim web shopovima iziskuje nekakva dodatna plaćanja, najčešće se kurirske službe ili poštu, odnosno njihove carinske odjele proklinje i ocjenjuje kao lopove. Tome ne bi bilo tako da se prije svake kupnje potrošači informiraju o tome kakve sve formalnosti treba proći pošiljka koja je kupljena u inozemstvu.

Koja je uloga carinika?

Nadalje, potrebno je dobro shvatiti i ulogu carinika, odnosno carinskog djelatnika koji od deklaranta zaprima deklaraciju i/ili koji kontrolira robu. Naime, osnovna uloga koju carinik ima jest da kontrolira što sve ulazi u zemlju i što sve iz zemlje izlazi, a sve u cilju kako bi se štitilo domaće gospodarstvo. Treba priznati hrvatski carinski sustav potresaju razne afere i da nisu svi carinici toliko čestiti, međutim u pravilu se u takvim aferama govori o takvim slučajevima koji s potrošačima koji kupuju na web shopovima u inozemstvu nemaju apsolutno nikakve veze.

Carinik štiti hrvatsko gospodarstvo na puno načina, a za potrebe web shoppinga je potrebno istaknuti samo neke:

  • carinik kontrolira je li uvoz deklarirane robe dopušten u Hrvatsku ili je li mu potrebna kakva posebna dozvola – primjera radi strogo je zabranjen uvoz lijekova i medicinskih proizvoda u poštanskim pošiljkama jer nisu sigurni za potrošača ako se ne prevoze u kontroliranim uvjetima; za uvoz nekakve telekomunikacijske opreme (bilo da se radi o telefonima ili WiFi uređajima) je potrebna dozvola jer svaki uređaj mora udovoljavati standardima uporabe frekvencija – svaka država, pa tako i RH, u biti štiti pojas u kojem neki uređaj emitira valove i kontrolira kakvi se sve radiovalovi emitiraju na njezinom prodručju te od kojih uređaja
  • carinik kontrolira provodi li se nad robom ispravan carinski postupak (npr. ako građanin tvrdi da je primio svadbeni poklon ili neko pomagalo za učenje, tada to mora moći dokazati cariniku kako bih carinik to prihvatio i otklonio svaku sumnju u izbjegavanje plaćanja carinskih davanja)
  • carinik kontrolira je li na deklaraciji obračunat ispravan carinski dug (pošiljkama se obračunava carina, PDV, trošarine i druge eventualne pristojbe kako bi se zaštitilo prodavatelje iste ili slične robe u Hrvatskoj pred onima iz inozemstva – od tuda i pojam tzv. “zaštitne carine”)
  • carinik kontrolira predstavlja li uvoz kakvu nedopuštenu aktivnost (npr. šverc ili deklariranje krive robe kako bi se izbjegla carina ili uvoz krivotovorenih proizvoda – npr. povreda branda ili kakvog drugo intelektualnog vlasništva – primjera radi carinik sigurno neće dozvoliti uvoz 10 pari nekih brandiranih cipela gdje stoji da svaki par vrijedi 10 kuna jer će očito sumnjati u šverc)
  • carinik kontrolira uvozi li osoba robu za koju postoji ograničenje u količini – npr. fizička osoba smije uvesti najviše 1 kg duhana za pušenje

Postoji još mnoštvo zadataka koje u svojem redovitom poslu izvršava carinski djelatnik, međutim iznad su navedene aktivnosti carinika o kojima svatko tko kupuje online mora voditi računa. Sve ove kontrole mogu za kupca značiti troškove poput plaćanja carine, PDV-a, trošarina, ležarina na skladištu, dozvola, usluga carinjenja i sl.

Što zanemarujemo kod obračuna carine i samog carinjenja?

Nadalje, između fizičkih osoba i kurirskih službi/pošte vrlo često nastaje prijepor oko obračuna poštarine u carinsku osnovicu upravo iz nepoznavanja ovih postupaka i sve sile carinskih propisa koji su na snazi u RH. Zbog toga jer se prije obavljanja kupnje ne informiraju o tome kako će njihova pošiljka ući u zemlju i što takav uvoz znači u pogledu troškova, potrošači znaju biti nezadovoljni. Primjer je i često pitanje zašto se u carinsku osnovisu uračunava i vrijednost poštarine/vozarine.

Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Kako bismo došli do robe koju kupujemo online moramo platiti i prijevoz te robe . Da ne platimo taj prijevoz, zasigurno nikako ne bismo mogli doći do te robe. Upravo taj prijevoz sudjeluje u “osnovnoj cijeni proizvoda” jer bez tog prijevoza nema niti proizvoda. Stoga se u carinsku osnovicu mora uračunati i trošak prijevoza (odnosno vozarine, poštarine…).

Trošak prijevoza se u carinsku osnovicu ne treba uračunati samo u onom slučaju kada je moguće dokazati da je taj trošak prijevoza već sadržan u cijeni proizvoda. Kao što svaka kompanija troškove prijevoza uračunava u cijenu robe koju prodaje u dućanima, tako se to mora obračunati i kada fizička osoba uvozi pošiljku. Stoga, svaki prigovor da je neosnovano obračunat trošak prijevoza u carinsku osnovicu je u stvari neosnovan, ukoliko se ne može dokazati da je taj trošak prijevoza već sadržan u cijeni proizvoda.

To je tako u gotovo svakoj zemlji svijeta i to nije specifičnost niti hrvatskog carinskog sustava niti svjedoči o lopovluku države i prevarantima špediterima – takav način obračuna se primjenjuje i za fizičke i za pravne osobe jednako. Kada bi se fizičkim osobama dopustilo da takve troškove izbjegnu, tada bi država favorizirala strana gospodarstva povrh hrvatskog, jer nitko ne bi imao rezona nešto kupiti u Hrvatskoj, nego to potražiti u inozemstvu i naručiti online. To je nedopustivo i ekonomski neopravdano, a svatko tko se protiv toga buni se u biti polakomio za potencijalno velikom uštedom smatrajući da je dužan platiti samo cijenu istaknutu na stranom web shopu – to nigdje u svijetu nije moguće, pa tako niti u RH. Kupovanje unutar iste zemlje ili carinske unije (poput EU) je tim jednostavnije jer je na proizvod ili netko već platio carinu prilikom uvoza u tu zemlju (ili je u toj zemlji proizveden pa se onda niti ne radi o vanjskotrgovinskom poslu, nego npr. o poslu u trgovini između članica EU i slično). Ta, kada kupujemo nešto u domaćem web shopu onda nikada ne zamarujemo trošak dostave i cijenu proizvoda računamo i taj trošak – zašto bi to za međunarodni promet bilo drugačije? Razloga nema.

Postoji još jedna velika zabluda u carinskom postupku koja vlada među potrošačima, a to je da se roba na koju se ne plaća carina ne treba niti cariniti. To je potpuno pogrešno. Međutim, ipak se vrlo često može čuti prigovor potrošača da mu je pošiljka neosnovano ocarinjena zbog toga jer se na takvu vrstu robe ne plaća carina. Npr. na fotoaparate se ne plaća carina, no potrebno je platiti PDV, a fotoaparat je u pravilu uvijek potrebno ocariniti. Ako se PDV na fotoaparate plaća u hrvatskim trgovinama, zbog čega se onda PDV ne bi platio i prilikom uvoza. Dozvoljavanjem izbjegavanja tog uvoznog PDV-a bi država favorizirala opet strane trgovce jer bi kod njih proizvodi bili jeftiniji hrvatskom potrošaču za iznos PDV-a, to nikako nije u interesu hrvaskom gospodarstvu, a posebno ne domaćim trgovacima.

Kako stvarno izračunati eventualnu uštedu na kupnji proizvoda putem stranih web shopova? Isplati li se riskirati izbjegavanje plaćanje carine i PDV-a?

Posebno je važno istaknuti da je prilikom kupovine proizvoda putem interneta uvijek potrebno u ukupnu cijenu računati sve troškove koji se mogu pojaviti prilikom uvoza tih proizvoda. Nikako u računanje ukupne cijene koštanja nije pametno izbjegavati plaćanje niti carine niti PDV-a, a posebno ne prikazivati da je nešto plaćeno manje nego što je to točno. Carina može u naknadnoj kontroli (čak i tjednima/mjesecima nakon što ste primili pošiljku) tražiti da dokažete koliko ste neki proizvod platili. Ako ste to platili više, a prikazali manje i pritom izbjegli plaćanje carine, PDV-a ili kakvog drugog davanja, tada ste osim prekršaja počinili nekoliko kaznenih djela: od krivotovorenja isprave do utaje… To se nikome ne isplati riskirati pogotovo stoga jer  se na PayPal računu ili kreditnoj kartici može lako ustanoviti koliko ste što platili. Nije se pametno polakomiti za nevjerojatno niskim cijenama iskazanim na stranim web shopovima jer doista može postojati dobar razlog zbog čega su proizvodi u RH skuplji. U ukupnu cijenu treba uvijek uračunati sve troškove (i carinska davanja i usluge carinjenja i manipulacije robom i troškove dostave) i tek onda ju usporediti s cijenom u RH  – u stranim web shopovima se isplati kupovati tek onda ako su proizvodi sa svim uračunatim troškovima jeftiniji od onih u lokalnim dućanima. Pa nije baš normalno očekivati da ćemo nešto legalno kupiti na stranom web shopu i platiti za to i do 70% manje, nego kada to kupujemo u RH – sigurno postoji neki valjan razlog zašto su cijene u RH takve.

Potrebno se detaljno informirati o tome kakvi troškovi mogu stajati iza uvoza robe koju kupujemo na stranim shopovima onda kada ne kupujemo zbog uštede, nego zbog toga što je neki proizvod nedostupan u RH. Možda za to postoji i neki drugi razlog osim toga da se netko u RH nije sjetio uvoziti takve proizvode – taj razlog često može biti jako skup. Sjetimo se posljednjih medisjkih napisa o progonima zbog pokušaja uvoza lažnjaka (odjeća, obuća, parfemi…) ili proizvoda koje prodavatelji ne žele prodavati u RH prije nego li ovdje otvore predstavništvo ili Hrvatska uđe u EU ili se u RH ne promjene neki propisi koji reguliraju ono što oni prodaju ili…

Može se vidjeti iz ovog izlaganja da je carinski sustav koloplet nevjerojatno puno propisa koji štite lokalnu ekonomiju te da je za njegovo poznavanje potrebno i puno prakse i puno dobrog poznavanja zakona. Upravo zbog toga se i razvila posebna špediterska profesija – profesija kojoj je cilja da zaradi uporabom vlasitih znanja i vještina – kao što je to u cilju i bilo kojoj drugoj profesiji. Licemjerno bi bilo očekivati da špediteri ništa ne naplaćuju za svoje usluge.

Zaključno, ovaj tekst nije nikakva advokatura niti špediterima niti carinskom sustavu, a osnovna namjena mu je pokazati da se potrošač može zaštiti kvalitetnim i dobrim informiranjem prije obavljanja kupnje na stranim web shopovima. Kako pametno kupovati u stranim web shopovima ću tek obraditi u jednom od budućih tekstova, a temu o pravednosti i efikasnosti carinskog sustava ostavljam za neku drugu raspravu.

Advertisements

2 Responses to “Carinjenje pošiljaka: Moramo li zbog vlastitog neznanja biti nezadovoljni kupovinom na stranim web shopovima?”

  1. Odličan članak, zaista pojašnjava puno toga oko carinjenja dolaznih pošiljaka.

    Međutim, meni i dalje nije jasno zbog čega je nužan toliko kompliciran postupak izvoznog carinjenja — pa izravno je protiv interesa domaćeg gospodarstva da odlazne pošiljke moraju prolaziti kompleksnu proceduru te da izvoznici moraju plaćati troškove tih postupaka…

    • Pozdrav Bero,
      Hvala na komentaru. Drago mi je da je tekst OK. Izvoz je izvrsna tema i tu se doista ima jako puno toga za reći. Svakako ću to obraditi u nekom od budućih tekstova.

      Pozdrav,
      Dario

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: