Gubitkom autonomije sveučilišta izgubili su svi, a najviše gospodarstvo i studenti


Sveučilišta, senati, rektorati i dekanati konstantno kukaju i dramatiziraju kako nemaju dovoljno novca. Uz pad izdvajanja za sveučilišta iz državnog proračuna, zabilježen je i pad vlastitih prihoda za koja su odgovorna sama sveučilišta, koja ne čine gotovo ništa da stabiliziraju vlastite financije. Upravo zbog loše situacije u sveučilišnim financijama, sva su državna sveučilišta u potpunosti ovisna o proračunu – zbog toga su izgubila autonomiju. Očiglednim gubitkom autonomije sveučilišta, izgubili su svi, a najviše studenti i gospodarstvo – najveći stvarni dionici hrvatskih sveučilišta.

Akademski rad, više i visoko obrazovanje svakako jesu nacionalni interes. To je deklarativno svakako istina i s time će se vjerojatno svi složiti. Deklarativno također tvrdimo da su “naši stručnjaci genijalni”, a takvu generalizaciju logički potpuno neispravno potvrđujemo primjerima poput Ivana Đikića u čestim kvaziakademskim i kvaziposlovnim debatama o financiranju sveučilišta i proračunskom izdvajanju za znanost. Manjom investicija u znanost često paušalno obrazlažemo odljev mozgova.

Ipak, glavno pitanje na koje ovdje treba odgovoriti jest: “Isplati li se ulagati u Hrvatsku znanost?”. Bez neke podrbnije analize, moglo bi se reći da je svakako isplativo ulagati u hrvatsku znanost, jer će na dugi rok to podići kokurentnost hrvatskog gospodarstva; jer nemamo dovoljno akademski obrazovanih stručnjaka; jer… Međutim, je li tome doista tako? Neosporno je da se iz državnog proračuna mora izdvajati za znanost i sveučilišta – bez toga se doista ne može – no niti sveučilišta sama, niti pojedinačni fakulteti, niti centralna država nisu učinila ništa da pomognu sveučilištu – jedino oko čega se svi danas spore jest kolika je razina autonomije sveučilišta – time sudjeluju u natjecanju u kojem su sva sveučilišta unaprijed izgubila (i to većinom vlastitom krivnjom).

Jesu li sveučilišta već izgubila svoju autonomiju?

Jedna od vrućih tema, kada se govori o autonomiji sveučilišta, jest etatizacija sveučilišta, a ta je rasprava u potpunosti bespredmetna jer sveučilišta jesu u potpunosti etatizirana, a rasprave koje se vode su uglavnom je li ta etatizacija zapakirana u manje ili više probavljiv format. No, to nitko ne želi priznati, niti sveučilišta, niti ministar Jovanović (viljivo iz posljednjeg intervjua za Novi list). Sveučilište danas samo nominalno ima autonomiju koju mu jamči članak 67. Ustava koji glasi: “Jamči se autonomija sveučilišta. Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju, u skladu sa zakonom.”

Ustav doista jamči autonomiju sveučilištu, no sveučilište se te autonomije samostalno odreklo nebrigom o vlastitim financijama i sada plače za prolivenim mlijekom. Licemjerno je pozivati se na odredbe Ustava o autonomiji sveučilišta kada je upravo sveučilište učinilo apsolutno sve da se odrekne vlastite autonomije. Legalitet takvom zapomaganju sveučilišta doista postoji, no samo iz razloga jer tako piše u Ustavu, no u stvarnosti sveučilište nije učinilo ništa da iskoristi vlastitu autonomiju, već konstantno grinta i cvili o premalenim izdvajanjima iz proračuna i bavi se polemiziranjem umjesto da sustavno radi na tome da vrati davno izgubljenu vlastitu autonomiju koja proizlazi i potpune financijske ovisnosti o državnom proračunu.

U svojoj raspravi iz 2000 godine, dr. Alan Uzelac spominje “borbu za pravo na distribuciju nevelikih sredstava iz opustošene državne riznice, odnosno pravo da se kroz sporedne djelatnosti namaknu dodatna sredstva koja će biti izuzeta od kolegijalnih presezanja” i napominje da su sveučilišta “hiperproizvođač nepotrebnih akademskih građana”. Stabilizacija vlastitih financija je sporedna djelatnost? Pravo na distribuciju novca iz državnog proračuna bez odgovornosti za vlastite financije? Malo sutra!

Država čini za sveučiliše upravo onoliko koliko sveučilište čini za državu, gospodarstvo i studente!

Sveučilište upravlja najvećim resursom kojeg Hrvatska danas ima, a to je gotovo 200.000 studenata (o čemu već postoji tekst na ovom blogu), a upravo ti studenti jesu najveći pojedinačni dionici akademskog sustava. Sveučilište se danas doista ponaša kao kakva razmažena cvilidreta, vrišti jer joj mamica država ne daje dosta iz državne riznice – jer država ne jamči dovoljno novca. Licemjerje sveučilišta je tim veće kada se uzme u obzir da sveučilište ništa nije učinilo da si samo financijski pomogne, nego od države konstantno traži jamstva da će ulagati u znanost, da će izdvajati za plaće akademskih radnika. A, što državno sveučilište jamči svojim najvećim dionicima, studentima? Jamči li im dovoljnu zapošljivost nakon studija i priznaje dužni status (kojeg osim studiranjem moraju ostvariti zbog same činjenice da i školarinama i vlastitim radom putem student servisa financiraju sveučilište)? Što jamči gospodarstvu u koje plasira radnu snagu? Što jamči državi koja financira sveučilišne ustanove?

Vruća gospodarska tema je danas nezaposlenost, a o njoj brinu i centralna država i gospodarstvenici i studenti (svatko iz svojih navada i svatko na svoj način) – sveučilište je od te teme potpuno operirano. Međutim, što je sa zapošljivošću studenata tijekom i neposredno nakon studija? Pritom, privatni fakulteti u svojim reklamnim kampanjama upravo izmjerenom stopom zapošiljivosti svojih diplomiranih studenata privlače nove studente. Čak dapače, državna sveučilišta studentima (svojim najvećim dionicima) otežavaju zapošljivost. Uz postojeći način primjene bolonjskog procesa i novog načina studiranja:

  • studenti imaju značajno manje vremena raditi na studentskim poslovima i time stjecati vrijedno iskustvo koje danas valorizira svaki poslodavac koji zapošljava novodiplomirane studente. Upravo se manjak iskustva danas prikazuje kao jedna od navećih mana zapošljivosti mladih.
  • sveučilište i njihovi studentski servisi ništa ne čine kako bi studentima ponudili kvalitetne prilike za rad tijekom studija, dok privatna učilišta u direktnim kontaktima s poslodavcima upravo potiču stjecanje iskustava i prakse tijekom studija (o ulozi student servisa je već objavljen tekst na ovom blogu) i aktivno brinu o zapošljavanju diplomiranih studenata.

Sveučilišta su suodgovorna za slabu zapošiljivost diplomiranih studenata neposredno nakon studija

Glavna preokupacija apsolvenata na hrvatskim sveučilištima (izuzev brige oko toga da diplomiraju) je da se čim prije zaposle. Što je sveučilište po pitanju te velike brige hrvatskih studenata učinilo? Ništa ili premalo. A moglo je, jer mu to jamči čl. 67. Ustava, na kojeg se državna sveučilišta tako vole pozivati kada je u pitanju njihova autonomija (čitaj: financiranje).  A, zbog čega se državna sveučilišta nisu tako organizirala da pomognu studentima da se zaposle i povećaju njihovu ukupnu zapošiljvost nakon studija (u skladu s tako prigrljenim člankom 67 Ustava). Državna sveučilišta su izgubila svaki legitimitet da prigovaraju o vlastitoj situaciji i to sve dok si sama ne pokušaju pomoći te dok ne pomognu najvećim dionicima, studentima – da ostvare prvi cilj nakon diplome, a to je da se zaposle. Zapošljivost studenata neposredno nakon studija je, osim ekonomskom situacijom, uvjetovana rezultatima rada sveučilišta. Nema nikavog razuma ulagati u sveučilište povrh ulaganja u zapošljavanje, sve dok sveučilišta ne počnu vlastitim djelovanjem pridonositi većoj zapošiljvosti studenata i tijekom studija i neposredno nakon završenog studija. Ako se parafrazira već citirana izjava dr. Alana Uzelca u smislu zapošljivosti studenata, sveučilište mora prestati biti hiperproizvođač nezapošljivih akademskih građana.

Kako si sveučilište može samo pomoći?

Osim što se po pitanju nezaposlenosti sveučilište odreklo studenata, odreklo se brige čak i o vlastitim financijama i zarade vlastitim radom.

U Hrvatskoj je potpuno nepoznat pojam poduzeća u vlasništvu sveučilišta. Razvijena sveučilišta, bilo na željenom zapadu ili dalekom istoku osnivaju trgovačka društva, odnosno poduzeća koja se bave najrazličitijim aktivnostima – svim tim aktivnostima je zajednički nazivnik komercijalizacija znanja koja nastaje na sveučilištu. Poslovanjem takvih poduzeća sveučilišta ostvaruju višestruku korist:

  • kao vlasnici takvih poduzeća sveučilišta kroz dobit ostvaruju prihode koje onda dalje mogu ulagati i u vlastiti razvoj i u eventualni daljnji razvoj komercijalnih djelatnosti
  • kao prozvođači znanja dobivaju direktne inpute s tržišta (realnog sektora) na temelju koji mogu i u kratkom i u dugom roku usklađivati svoj znanstveni rad i rad na edukaciji akademski obrazovanog kadra sa stvarnim potrebama gospodarstva

Primjera kompanija u vlasništvu sveučilišta diljem svijeta ima cijelo more. Google će dosta reći, bez da se to ovdje posebno obrazlaže.

Međutim, u Hrvatskoj takva praksa gotovo da i ne postoji. Niti sveučilište što radi da studentima pomogne da zarade tijekom i neposredno nakon studija, niti što radi za sebe da zaradi od vlastitog djelovanja. Čak dapače, sveučilište se svim silama bori protiv bilo kakve komercijalizacije i utilizacije vlastitih resursa u cilju vlastitog prosperiteta i prosperiteta studenata. Upravo takvim dugogodišnjim pasivno-agresivnim stavom sveučilište je izgubilo svaku bitku za vlastitu autonomiju – nastavit će ju gubiti sve dok nešto ne poduzme i pobjegne iz špilje austrougarskog prosvjetiteljstva i konačno se prilagodi vremenu u kojem djeluje. Iz sveučilišta nigdje niti riječi o samoodrživom poslovanju.

Ne treba ulagati u sveučilišta, sve dok ona ne preuzmu odgovornost za vlastitu efikasnost i dužnu pažnju ne posvete samoodrživosti

Primjera radi, Sveučilište u Zagrebu, na čelu s rektorom prof.dr.sc. Aleksom Bjelišem je pokazao da se doista mnogo može napraviti na području upravljanja sveučilištem. Upravo tome svjedoči i zadnje Izvješće o radu, koje predstavlja veliku gestu najvećeg hrvatskog sveučilišta da obznani stvarnu situaciju i da se barem deklarativno približi realnosti hrvatskog gospodarstva. Samo izvješće, o kojem će biti riječi u nekom od narednih tekstova, ima mnoštvo i sadržajnih i metodoloških nedostataka, no predstavlja korak naprijed u razmišljanju Sveučilišta.  Međutim, je li to dovoljno?

Ako se o radu Sveučilišta u Zagrebu može zaključivati prema navedenom Izvješću, može se potvrditi da napretka orjentaciji prema rezultatu ima, no u svjetlu realnog ekonomskog okruženja i dalje su potrebni kvantni skokovi u razmišljanju (ti se skokovi za sada samo naziru). Mali pozitivni koraci su dobri, ali nedovoljni.

Primjera radi, u izvješću nema niti riječi o:

  • troškovnoj efikasnosti Sveučilišta i svih njegovih sastavnica – nigdje se niti jednom rječju ne spominju ulaganja u varijabilitet troškova u odnosu na kretanja prihoda te koji su troškovi stavljeni u službu povećanja vlastitih prihoda Sveučilišta (troškovna efikasnost se u izvješću uopće ne spominje) – ne zaboravimo da Sveučilište u Zagrebu ima godišnje troškove preko 1,2 milijarde kuna
  • samoodrživosti vlasitog poslovanja, a posebno samoodrživosti vlastitih prihoda te rezultatima napora koji su učinjeni u smjeru povećanja vlastitih prihoda i stabilizaciji strukture vlastitih prihoda (u izvješću se navodi isključivo pad vlastitih prihoda, no ne obrazlažu se razlozi niti koje su mjere poduzete da se taj pad zaustavi)
  • čimbenicima koji utječu na zapošljivost studenata tijekom studija i neposredno nakon studija u smislu povećanja konkurentnosti pred privatnim ustanovama
  • suradnji Sveučilišta s gospodarstvom i gospodarstvenicima (u Izvješću je spomenuta prijava na IPA financiranje te potreba da se jača suradnja s gospodarstvom, no nikakvi konkretni rezultati nisu navedeni osim suradnje na području doktorskih studija)

Bez napretka sveučilišta nema napretka gospodarstva

Sve dok se sveučilište vlastitim djelovanjem ne uskladi s potrebama gospodarstva, neće biti isplativo ulagati u akademski sektor kroz razvoj sveučilišta, niti će biti ikakvih pomaka na području autonomije koju sveučilište toliko želi. Sveučilišta nužno moraju vratiti izgubljenu autonomiju (i to upravo onu koja je zamišljena kada se pisao članak 67 Ustava) jer su odgovorna za dugoročno osiguranje održivosti razvoja hrvatskog gospodarstva savaranjem novog znanja i obrazovanjem zapošljivog i kvalitetnog kadra. Nije li upravo danas nužno upogoniti sve resurse (uključivo i sveučilišta) kako bi se pomoglo hrvatskom izlasku iz krize?

Advertisements

2 Responses to “Gubitkom autonomije sveučilišta izgubili su svi, a najviše gospodarstvo i studenti”

  1. Bok Dario,
    Funkcioniranje sveučilišta ovisi o dotacijama države, a i izbor rektora je uvijek politički obojan. Samim tim jednostavno mi nije jasna tvrdnja iz naslova posta: “gubitkom autonomije..”. Kad je to sveučilište imalo autonomiju?

    • Pozdrav Igore,
      za početak puno hvala na komentaru. Dok sam pisao tekst sam dugo razmišljao o tome kako ga nasloviti i kako ću ga obojiti, a ovdje ću malo obrazložiti naslov.
      Prvo, slažem se da je i izbor rektora politički obojen. No to je posebna tema. O tome ćemo nekada kasnije, možda u nekom drugom tekstu.

      Drugo (bitnije), smatram da je u potpunosti točna tvoja tvrdnja da je funkcioniranje sveučilišta u potpunosti ovisno o dotacijama države jer je udio vlastitih prihoda premalen da bi se moglo govoriti o bilo kakvoj samoodrživosti – u jednom dijelu je to očekivano, jer je to tako kod nas od davnina – to sam tako u tekstu obrazlagao. Međutim, to ne mora biti tako. Određena razina autonomije u sveučilištu iapk postoji, jer sveučilište doista može samostalno organizirati svoj rad, samostalno donositi interne akte koji su od vitalne važnosti za kvalitetno funkcioniranje. Recimo da je to nekakva nulta točka autonomije, koja nije prevelika, no ipak postoji.

      No, ono što je po meni puno bitnije, rektor (i dekani) samostalno imenuju kadar koji će se brinuti o financijama sveučilišta, odobravaju projekte, uređuju kako će funkcionirati administracija i to prema vlastitom nahođenju. Upravo u toj slobodi da sami u potpunosti djeluju na vlastiti rad leži velik potencijal i velika fleksibilnost da sveučilište na čelu s rektorom brine za dobro funkcioniranje sveučilišta, a posebno u dijelu koji se tiče vlastitih prihoda.
      Da se sveučilište, odnosno rektor (ili neki njegov poslovni direktor, financijski izaslanik ili tko treći) aktivno brine da se presutroji; na način da mu je (osim akademskih ciljeva, infrastrukturnih ulaganja i sl.) u cilju raditi na povećanju vlasitih prihoda onda bi situacija bila značajno drugačija. Na sveučilištu postoji potpuna nebriga o vlastitom prihodu. Primjera radi, to se može nazrijeti i iz tona i iz sadržaja citiranog izvješća zagrebačkog sveučilišta. Napominjem, sveučilišta su sama odgovorna za ostvarene vlastite prihode i ti prihodi su rezultat njihovog rada.
      Nadalje, ako se o vlastitom prihodu (koji je u padu već nekoliko godina!) rektor i njegova ekipa ne brinu, onda postaju sve ovisniji o dotacijama iz državnog proračuna, i pritisak na državnu blagajnu postaje sve veći. Ton kojim je izvješće zagrebačkog sveučilišta pisano kazuje da je povećanje udjela vlastitih prihoda u ukupnom prihodu negativna stvar – što je potpuno pogrešno i poslovno neopravdano.

      Sveučilište (zagrebačko ili bilo koje drugo) sigurno ne bi o vlastitom proračunu toliko grintalo da je vlastitim prihodom uspjelo naknaditi manja izdvajanja iz proračuna jer bi suma novca bila zasigurno veća. Tim više, kako sveučilište mahom odgovara za realizaciju vlastitih prihoda tako samostalno određuje (uz dužno poštivanje zakona) na koje će se projekte taj prihod potrošiti. Međutim, na prihodovnoj strani se dogodio podbačaj i nastao je problem (u apsolutnom iznosu). Upravo zbog toga, jer je sveučilište sada ovisnije o državnom proračunu (jer je ukupni proračun manji) da im se manevarski prostor smanjio jer svakoga zanima gdje će taj novac otići i na koje će projekte potrošiti sredstva. Prividno se država (zbog manjka novca) direktno upliće u rad sveučilišta, a to se u sveučilišnim krugovima percipira kao atak na autonomiju i plasira kao etatizacija sveučilišta. Međutim, tome nije kriva država – tome je krivo samo sveučilište, jer se samo bacilo u ralje presušene državne blagajne. Tim više, nitko u sveučilištu do sada nije aktivno i uporno radio na tome da se finacijski barem djelomično osamostali. Kontrola je sve veća i odobrenih projekata je sve manje, a sveučilište to obrazlaže kao atak i udar na autonomiju pod krinkom da se država upliće u akademski rad. To je potpuno netočno, a takve će jeftine rektorske plasmane progutati samo osoba koja nikada nije vidjela finacijski izvještaj i koja ih ne zna tumačiti. Zbog toga – ono malo autonomije koja je postojala (za koju dobro kazuješ da jest politički obojena) je sveučilište odbacilo – nitko im to nije oduzeo. Da je pak sveučilište radilo na financijskom osamostaljenju, to bi pisalo u izvješćima i bile bi toga pune novine.

      Nitko ne može reći da su sveučilišne financije prekrasne i troškovno efikasne te da se s postojećim resursima ne može napraviti više – pogotovo na području povećanja prihoda. No, vlastiti prihod sada (iz potpuno neobjašnjivih razloga) sveučilištu ipak nije u fokusu. To je apsurdna realnost iz koje zaključujem da je sveučilište licemjerna cvilidreta koja je odbacila svoju slobodu i autonomiju kroz odbacivanje vlastite financijske neovisnosti. Lako je čekati da ti netko drugi pomogne. Do kada? There is no such thing as free lunch. Potrebno je doista malo da se to promijeni. Potrebno je primiti se posla. Ono čega se ja najviše bojim, da će se i dalje mlatarati o gubitku autonomije iz puke taštine – jer nitko na sveučilištu ne želi priznati da si sam može pomoći na finacijskom planu i time smanji proračunsku ovisnost. Povećanjem financijske neovisnosti bi se povećala i autonomija. Potrebno je samo to htjeti.

      Naime, rektor bi mogao htjeti i napraviti bolje za svoje financije. To do kazuje da sveučilište autonomiju doista ima – samo da ju odbacuje.

      Čak štoviše, neka se i nađe mecena koji će finacirati tim stručnjaka koji će sveučilištu pro bono pomoći da sredi financije i poveća vlastiti prihod – misliš da bi sveučilište na to pristalo? Nije i neće. Da to želi, već bi to davno bilo napravljeno. Vjerojatno s demagoškom agrumentacijom protiv komercijalizacije koja će uništiti znanstveni rad. Glupost! Što je sa uspješnim sveučilištima koja to ipak rade? Npr. Mainz? Ta su sveučilišta sigurno mutava i glupa jer su komercijalizirala dio poslovanja i time si priskrbili puno novca. Sigurno bi to radila da im to šteti akademskom radu. Svakako.

      Ako sam u krivu, i ako bi sveučilište (bilo koje) na takav aranžman ipak pristalo, neka mi se slobodno javi i neka me demantira. Rado ću priznati da griješim, ali ću znati da stvari idu nabolje.

      Zaključno, ono malo autonomije što je postojalo je izgubljeno vlastitom brigom samih sveučilišta, koliko god da su strukture politički obojene i proračunski ovisne.

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: