Kažnjavanje dužnika bez stvarnog poticanja financijske discipline neće puno pomoći rješavanju nelikvidnosti


Mogućnosti da hrvatski poduzetnici budu sigurni u naplativost svojih potraživanja je iz dana u dan sve manja zbog dramatične situacije na području likvidnosti, a iz mulja nelikvidnosti se nećemo izvući samo uvođenjem kazni za dužnike. Uvođenje kazni, brzih ovrha i stečajeva bez stvarnog poticanja poduzetnika na financijsku disciplinu neće dati efekt – povećanje discipline plaćanja.

Nebrojeno puta smo čuli izjave poput onih “Ma, lako to prodati! Ali, tko će to i naplatiti?”, a upravo u takvoj izjavi leži gomila neizvjesnosti koja paralizira hrvatsko gospodarstvo i kompletan platni sustav. Poduzetnici koji većinu poslova rade s drugim poduzetnicima u Hrvatskoj s pravom strahuju nad naplativošću poslova koje obavljaju. Razloga takvoj strepnji ima doista mnogo, a zajednički nazivnik im je slab zakonodavni okvir zaštite vjerovnika. Upravo slab zakonodavni okvir zaštite vjerovnika je omogućio bizarnu nekulturu plaćanja s kojom se bilo kome teško nositi, a posebno stranim investitorima u koje se toliko uzdamo.

Nelikvidnost kao poslovna prilika

Upravo iz kaosa podivljale nelikvidnosti na hrvatskom tržištu se razvilo mnoštvo kompanija koje se bave multilateralnim kompenzacijama i otkupima potraživanja i sličnim uslugama. Iako je dobro da su poduzetnici uvidjeli da iz tog kaosa nelikvidnosti mogu zaraditi na unesrećenim vjerovnicima, činjenica je da se ti poduzetnici glavninom bave naplatom kada je već postalo prekasno, odnosno kada su rokovi plaćanja već debelo prekoračeni ili kada su valute plaćanja toliko dugačke da onda faktoring društva imaju svoj prostor za zaradu. Ako se pak, zagledamo malo u naknade koja agencije za otkup potraživanja, multilateralne kompenzacije uzimaju vjerovnicima kako bi naplatili njihova potraživanja onda možemo zaključiti koješta. Naime, naknade za otkup potraživanja, u ovisnosti o mnogim čimbenicima o kojima ovdje nećemo raspravljati, kreću se u iznosima koji ponekad znaju nadmašiti i 12 posto. Upravo takve dramatično visoke naknade, na koje vjerovnici bespogovorno pristaju, najbolje opisuju kaos u kojem se nalazi likvidnost hrvatskog gospodarstva. Da ne bi bilo zabune, ovo nije napad na agencije za naplatu jer one svoje cijene formiraju u tržišnim okvirima. Međutim, na makroekonomskoj razini je nedopustiva situacija da vjerovnici nemaju drugog izbora do li trpiti bizarno velike troškove, i to samo iz razloga jer im njihovi poslovni partneri nisu platili račune u roku koji je prethodno dogovoren. Da ne govorimo da je situacija tim gora kada se uzme u obzir da agencijama koje otkupljuju potraživanja pripadaju i zatezne kamate koje bi inače pripale poduzetniku/vjerovniku.

Danas je sramota dužniku zaračunati zateznu kamatu

Poduzetnici si danas ne mogu dopustiti da drugim poduzetnicima zaračunaju zateznu kamatu zbog straha od gubitka budućih poslova. Danas je u Hrvatskoj normalno da se dužnici iskaljuju nad vjerovnicima s odgađanjem plaćanja poslova koje su sklopili u “dobroj vjeri” i da eventualno zaračunavanje zatezne kamate gledaju kao na smrtnu uvredu. Danas je normalno da vjerovnici besplatno financiraju dužnike. Pitanje je samo do kada će to biti moguće. Sigurno ne još dugo. A ovrha? To znači krvnu zavadu vjerovnika s dužnikom.

Situacija s privatnim osobama koje duguju poduzetnicima (bilo da se radi o režijama, kartičarima ili čemu drugome), nemaju drugog izbora do li šutke pristati na zaračunate kamate, troškove opominjanja i ovrhe.

Glavni razlog podivljaloj nelikvidnosti je upravo neprilagođenost hrvatskog zakonodavstva trenutačnoj situaciji u pogledu sustavne zatite vjerovnika i nedostatak poticanja na financijsku disciplinu.

Upravo iz pravne nesigurnosti naplativosti potraživanja, najčešće korišteni instrumenti osiguranja plaćanja, zadužnica i mjenica, danas su uvelike izgubili na važnosti jer je poduzetnicima sve jasnije da niti ovršnost isprave (zadužnica) niti odricanje od protesta dužnika (mjenica) ne garantiraju naplativost. Čak štoviše, nerjetko se događa da si mali ili srednji poduzetnik ne može dozvoliti luksuz da od drugog poduzetnika traži instrumente osiguranja plaćanja, a bez da ga pritom vrijeđa. To je, ipak, potpuno bolesna situacija.

Ono što još govori u prilog tome koliko je situacija doista loša, jest i činjenica je danas u Hrvatskoj pratkički nemoguće osigurati domaća potraživanja kod najvećih osiguravajućih kuća. Jedini pozitivan primjer kojeg tu možemo pronaći je Hrvatsko kreditno osiguranje koje se bavi osiguravanjem potraživanja. Situacija kada se osiguratelji ne usuđuju osiguravati domaća potraživanja (uz trenutno opravdanu rigidnost HANFA-e po pitanju takvih osiguranja) samo potvrđuje kako je poslovanje u Hrvatskoj neizvjesno.

Brzi stečajevi, brze javnobilježničke ovrhe, nametanje rokova plaćanja novonajavljenim zakonima i sličnim akcijama su osiguranja od situacija kada je prekasno, odnosno osiguranja od defaulta. Bez poticanja na financijsku disciplinu, takve mjere su tablete za “dan poslije”. Što se može učiniti po pitanju transparentnosti poslovanja možete naći na jednom od ranijih tekstova. Osim jedne “tablete za dan poslije” potrebno je stvoriti klimu redovnog plaćanja kroz spregu poticanja financijske discipline i brzo provedivih penalnih odredbi zakona. Samo penalne odredbe, bez poticanja discipline neće donijeti puno. Zančajno je stimulativnije da su poduzetnici poticani disciplinirano se ponašati, nego da ih od prekoračenja rokova plaćanja udaljava samo kazna. Je li doista politika “straha od kazne” jedino što možemo?

Ključni je moment zaštita vjerovnika, a kako bi se to postiglo, potrebno je mijenjati i temeljne popise (zakone) i provedbene propise postojećih zakona te ubrzati već započete postojeće reforme, a poglavito:

  • uvesti zakonsku obvezu izvještavanja u ročnosti obveza i potraživanja svim poduzetnicima
  • onemogućiti isplatu dividende poduzetnicima kojima prosječna ročnost obveza prema dobavljačima prelazi 180 dana i isplatu najviše 50% dobiti kroz dividendu ako prosječna ročnost obveza prema dobavljačima roba i suluga prelazi 120 dana
  • uvesti obvezno uvećanje osnovice poreza na dobit u slučaju prekoračenja roka plaćanja računa prema dobavljačima, obveza po kreditima prema bankama i svih porezno priznatih obveza prema državi (i to tako da se osnovica poreza na dobit povećava što je kašnjenje plaćanja veće)
  • stimulirati avansno plaćanje smanjenjem osnovice poreza na dobit
  • izmjeniti propise koji reguliraju odgovornost vlasnika trgovačkih društava i obrtnika po pitanju obveza poduzeća i obrta u smjeru povećanja osobne odgovornosti vlasnika za obveze trgovačkih društva (poduzetnika)
  • ukloniti barijere osigurateljima u pogledu osiguravanja domaćih potraživanja i stimulirati razvoj takvih osigurateljnih proizvoda kroz porezni sustav i propise koji nalažu reosiguranje takvih plasmana osigurateljima
  • regulirati tržište financijskih usluga poput usluga otkupa potraživanja, multilateralnih kompenzacija, eskonta mjenica (i sl…) kako bi se i tu uvelo reda
  • nastaviti reformu zemljišnih knjiga kako bi se jednostavno moglo doći do popisa imovine dužnika te hitno uvesti mogućnosti javnog pristupa popisu imovine preko OIB-a te pojednostaviti i ubrzati upis tereta na nepokretnu imovinu (kako trgovčkih društava, tako i njihovih vlasnika ili fizičkih osoba dužnika) sve do potpune naplate i okončanja spora
  • uvesti obvezno izvještavanje svih poduzetnika o izloženosti instrumentima osiguranja plaćanja (izdane zadužnice, ugovori o jamstvu, mjenice…) i nadzirati izdavanje zadužnica, mjenica i te svih isprava sa svojstvom ovršnosti koja poduzetnike izlažu riziku
  • povećati kontrolu nad obračunskim plaćanjima na koja se, protivno zakonom, odlučuju poduzeća koja su u blokadi
  • učiniti javno dostupne podatke svih poduzetnika o obvezama prema državi za poreze, doprinosi i eventualna druge fiskalne i parafiskalne namete s kojima se bavi Porezna uprava
  • provesti sveobuhvatnu i ozbiljnu javnu raspravu o značajnijem stupnju kriminalizacije neplaćanja i kaznenoj odgovornosti za naplaćanje i dovođenje trgovačkog društava u stečaj ili kolaps poslovanja

O svakom od iznad navedenih primjera mjera trebalo bi detaljno diskutirati i pronaći pravi balans – kroz ovaj model je istaknuto samo načelo da se se protiv nelikvidnosti treba boriti sveobuhvatnim i dugoročnim mjerama, a ne kozemtičkim zakonima s gomilama nedorečenosti, a koji u realni sektor neće uvesti reda u plaćanje.

Plaćanje i financijska disciplina države, javnih poduzeća i ustanova, a posebice raznih fondova ovdje nisu spomenuti jer tekstu ne bi bilo kraja.

Bez sustavne zaštite vjerovnika te poticanja dužnika na redovito plaćanje, gospodarstvo će i dalje ostati u mulju nekividnosti: odgovor na nelikvidnost jednostavno ne može biti samo uvođenje politike straha od kazni već i proaktivno poticanje financijske discipline.

Advertisements

No comments yet... Be the first to leave a reply!

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: