Nema financijske discipline bez zakonske obveze izvještavanja o rokovima plaćanja


Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i slični zakoni koji uređuju rokove izvršenja obveza za plaćanje bit će mrtvo slovo na papiru sve do trenutka dok se i državnoj riznici, i poduzećima u državnom vlasništvu, ali i realnom sektoru ne nametne obveza javnog izvještavanja o ročnostima obveza i ročnostima potraživanja.

Činjenica jest da se hrvatsko gospodarstvo bori s bizarnim rokovima plaćanja, s katkada neobjašnjivim razlozima kašnjenja podmirivanja obveza, manjka novca u lancu, s prenapregnutim bilancama. Upravo o tome su mediji izvještavali o ARZ-u. U javnosti se neprestance licitira o tome tko će sjesti na optuženičku klupu kao glavni generator nelikvidnosti. Na tu optuženičku klupu možemo jednom staviti državu, drugi puta državna poduzeća, treći puta gigante iz realnog sektora, četvrti puta male poduzetnike s nula zaposlenih i tako dalje i dalje i dalje.

Ne znamo tko koliko duguje i u kojem roku

Prava istina je da danas ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko je generator nelikvidnosti zbog toga jer ne postoji stvarna obveza i realnog i javnog sektora o izvješćivanju o stanju bilance u pogledu rokova plaćanja, odnosno ročnosti obveza (ali i potraživanja!). Zbog toga ne postoje stvarne informacije o stanju u gospodarstvu u pogledu “napregnutosti bilanci zbog rokova plaćanja”, kako u realnom sektoru tako i javnim poduzećima i državnoj riznici, lokalnim proračunima. Upravo zbog toga je zakon koji regulira rokove ispunjenja novčanih obveza bez izvještavanja mrtvo slovo na papiru.

Čak dapače, u posljednjem intervjuu kojeg je dala Sandra Švaljek iz Ekonomskog instituta može se razaznati da i Ekonomski institut govori upravo o provedbi Ovršnog zakona i Stečajnog zakona. To je notorna istina, no to ne smije biti sve što činimo jer ovrha i stečaj moraju biti posljednje karike u lancu naplate. Činjenica jest da mi danas ne znamo koliko su prema rokovima plaćanja napregnute bilance poduzetnika u Hrvatskoj (što na pozicijama obveza prema dobavljačima i državi, a što na pozicijama potraživanja od kupaca i države). Bez tih informacija nikako nije moguće zaključiti u kakvom se stvarnom stanju nalaze hrvatski gospodarstvenici, a u kojem država, fondovi i državna poduzeća. Bez tih informacija je Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza samo gašnjenje požara i vrlo vjeroajatno samo mrtvo slovo na papiru. Kako ćemo doista znati da li se navedeni Zakon provodi? Ili, kako ćemo doista znati da li se neka nova iteracija tog zakona provodi, a koju najavljuje ministar Linić (Zakon o financijskom poslovanju). Kako ćemo znati koji je stvarni utjecaj tog zakona na gospodarstvo i likvidnost? Nikako! Pravi utjecaj paušalih kozmetičkih zakona poput ovog nećemo nikada moći doznati ukoliko država ne propiše jasne kriterije o izvještavanju o rokovima plaćanja i to na način da se jasno i nedvojbeno za svakog poduzetnika, javna poduzeća, fonodove i državu može utvrditi

  • očekivano ugovorno stanje potraživanja i obveza po ročnosti i dospjelosti
  • stvarno stanje potraživanja i obveza po ročnosti i dospjelosti

To bi bio prvi i osnovni korak. Bez toga ne ide. Svima koji su ikada analizirali bilancu potencijalnih poslovnih partnera je dobro poznato da se indirektnim metodama računanja očekivanih rokova plaćanja prema stanju u bilanci nerjetko može koješta pogrešno zaključiti.

Obvezni rokovi plaćanja bez izvještavanja predstavljaju samo simptomatološku terapiju

Zakoni koji nameću rokove plaćanja bez obveze izvještavanja o stvarnom stanju rokova plaćanja i njihovog izvršenja, jesu samo simptomatološka terapija hrvatske nelikvidnosti jer uzročnici nisu poznati. Složit ćemo se da se simptomatološka terapija uglavnom primjenjuje kada uzrok nije poznat – to u Hrvatskoj jest slučaj – ne poznajemo uzročnike. Međutim, te uzročnike, odnosno generatore nelikvidnosti, ne poznajemo zbog toga što pred njima zatvaramo oči, a ne zbog toga što ih ne možemo detektirati. Svi se uzdaju u penalne odredbe zakona ukoliko se prekorače rokovi plaćanja. Trebamo li se uzdati samo u penalne odredbe, samo u kažnjavanje poduzetnika i to prije nego li znamo kako svi oni stvarno stoje?

Treba priznati da ovakav način izvještavanja nije uobičajeno javna stvar u svijetu. Međutim, svaka imalo ozbiljna kompanija iz realnog sektora uvijek promatra svoja potraživanja i obveze po ročnosti kako bi znala upravljati vlastitom likvidnošću. Hrvatskoj, nažalost jest potrebna ovakva razina transparentnosti.

Upravo i zbog straha za svoj novac i naplativost potraživanja strani investotri često odustaju od investicija u Hrvatsku – o tome smo čitali u medijima.

Učine li se ti podaci javnima, situacija će u pogledu bolnih rokova plaćanja biti kudikamo transparentnija, a licitacijama o tome tko treba sjesti na otpuženičku klupu kao glavni generator neklikvidnosti ćemo stati na kraj. Nije ovdje osnovna ideja lov na vještice, nego utvrđivanje stvarnog stranja i povećanje transparentnosti te pomoć hrvatskim poduzetnicima te povećanje likvidnosti. Ta, kako možemo gospodarstvu pomagati kada ne znamo kako stvarno stoji? Stoji loše. Ili jako loše? Koliko loše? Ne znamo. Samo predosjećamo.

Izvještavanje o rokovima plaćanja ne odgovara svima

Jasno je, također, da ovakav način izvještavanja ne bi baš svakome odgovarao. Međutim uz prave provedbene propise može se i tome stati na kraj i natjerati one kojima to najmanje odgovara (najveće dužnike) da o tome izvještavaju pravovremeno i točno.

Uz obvezu ovakvog izvještavanja, uz uvođenje obvezne digitalne predaje svih izvještaja (FINA kartica), uključivo i ovog koji bi opisivao obveze i potraživanja po ročnosti i dospjelosti, dobili bismo pravovremenu i značajno transparentniju sliku o tome tko kako plaća. Ne bi bilo skrivanja.

Nužni su isti kriteriji i za državu i za poduzetnike

Drago Munjiza u svojoj izjavi za Business.hr dobro navodi da mali poduzetnici neće biti skloni baš uvijek goniti velike dužnike (zbog straha od gubitka budućih poslova). Upravo bi te strahove malih poduzetnika trebala otkloniti država tjeranjem svih poduzetnika da izvještavaju i o ugovorenim rokovima plaćanja i o stvarnom stanju. Mali poduzetnici jednostavno nemaju dovoljno jake pregovaračke pozicije da se suprotstave velikima ili srednjima, a država bi uvođenjem obvezne transparentnosti u rokove plaćanja mogla značajno poboljšati i njihovu poziciju. No, nije problem samo u velikima, to bi bilo potpuno pogrešno za zaključiti – to jednostavno ne može biti istina uz situaciju kada deseci tisuća poduzeća posluju bez iti jednog zaposlenog. Ovime bi bilo moguće uvesti reda među sve sudionike platnog prometa – pravedno – uz iste obveze izvještanja nametnute i državi i realnom sektoru.

Te bi promjene trebalo provesti uz nametanje obveznih rokova plaćanja. Samo nametanje obveznih rokova plaćanja bez poznavanja stvarnih rokova izvršenja plaćanja nije ništa do li kockanje.

Ministar zdravlja Ostojić je u jednom od svojih prvih obraćanja javnosti istaknuo da se s prihodima i rashodima u zdravstvu u prošlosti igralo produljenim rokovima plaćanja. Ta izjava je indikativna i dramatična zbog svega ranije navedenog. Uz obvezu izvještavanja o rokovima plaćanja ne bi bilo kostura u ormarima.

Prihodi u realnom sektoru nemaju nikakve veze s rokovima plaćanja – to će reći svaki financijaš. Prihod u realnom sektoru predstavlja poziciju računa dobiti i gubitka, dok su rokovi plaćanja parametri koji opisuju pozicije imovine ili obveza, dakle bilančne stavke. Kristalno je jasno da poduzetnici ne mogu sebi umanjivati prihod, a tako niti dobit zbog toga jer nešto nisu naplatili ili zbog toga što su rokovi plaćanja dugi ili umanjivati troškove jer nešto nisu platili. Porez na dobit se mora platiti bez obzira na to je li poduzetnik naplatio svoja potraživanja i bez obzira na to jesu li potraživanja dospjela ili nedospjela. Iz izjave ministra Ostojića, ali općeg poznavanja strukture državnih financijskih knjiga, može se zaključiti da država načelno radi upravo ono što poduzetnici ne smiju. To i jest točno i to zbog toga jer država ne poznaje razliku između računa dobiti i gubitka i bilance, niti ju treba poznavati – samo po sebi to nije problem. No, ovdje jest problem da u tom pogledu država i poduzetnici nerjetko pričaju različitim jezicima, a komunikacija je obavijena velom tajne i netransparentnosti.

Država svakako mora izbjegavati tu dramatičnu netransparentnost u pogledu rokova plaćanja upisanih i u državne financijske knjige i u knjige poduzetnika. Država upravlja s proračunskim deficitom / suficitom, a poduzetnici i s dobiti i sa stanjem u bilanci. Poduzetnici nemaju luksuz države da umanjuju ili uvećavaju “prihod” u odnosu na naplatu i dospjelost (niti to trebaju imati). Potrebno je samo uvođenje reda kako bi svi pričali istim jezikom i dobro se razumjeli.

Bez obzira na strukturu računskog plana i država i gospodarstvo i duguju i potražuju u nekim nepoznatim rokovima i uz neku nepoznatu dospjelost, a u situaciji očajne likvidnosti pravila igre moraju vrijediti i za jedne i za druge.

Za ovakav potez bi trebalo imati dosta hrabrosti (i ponešto novca za investirati u takav sustav upravljanja nacionalnom likvidnošću). Uvođenje reda je nužno potrebno još jučer.

Advertisements

Trackbacks/Pingbacks

  1. Kažnjavanje dužnika bez stvarnog poticanja financijske discipline neće puno pomoći rješavanju nelikvidnosti | The Business Perpetuum - January 9, 2012

    […] poslije”. Što se može učiniti po pitanju transparentnosti poslovanja možete naći na jednom od ranijih tekstova. Osim jedne “tablete za dan poslije” potrebno je stvoriti klimu redovnog plaćanja kroz […]

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: